OS

Nekolicina poznanika, nadam se i prijatelja, prati moje objave na ovom portalu. Pa se, nastavno na članak o skrivanju objekata u AD-u, pred neki dan razvilo živahno on-line čavrljanje na temu AD-a i njegove antiintruder zaštite, sve "uzduž i poprijeko", kako to biva u neslužbenoj komunikaciji. U jednom trenutku sam, iz konteksta poruka, shvatio da moji kolege, doduše, svašta znaju o toj temi ali jednostavno ignoriraju Core serversku ediciju kao osnovicu za Domain Controller (dalje: DC) ulogu i kao jedan od najvažnijih zaloga sigurnosti AD instalacija. Na moj stav da bi trebalo preferirati Core odmah su počele stizati poruke s bljakastim smajlićima uz riječ PowerShell... pa odaslah prijetnju s bijesnim smajlićem: "Ahaaa, vi (cenzurirano), o ovome će se čitati na portalu!" Eto, ne možete reći da nisam od riječi. :o)

Prisjetimo se višestruke uloge Active Directory (dalje: AD) sustava: posredstvom Group Policy i pratećih upravljačkih alata omogućuje nam efikasno administriranje Windows (može i Linux) računala određene ustanove; ujedno je, budući da mu je osnovica LDAP servis, baza raznovrsnih podataka o korisnicima, računalima i servisima te ustanove. Zahvaljujući spomenutim ulogama, Active Directory omogućuje autentikaciju i autorizaciju na IT resurse. Dakle, s obzirom na rečeno, da kojim slučajem obnašam časnu ulogu administratora AD-a, ne bih baš bio sretan s ovime što slijedi....

U članku o naredbi blockdev obećali da ćemo se pozabaviti "komplikacijama" vezanim uz parametre za iščitavanje/mijenjanje sektora/blokova na disku. Da bismo ih naučili razlikovati i razumijevati, vratit ćemo se u povijest, u prošli milenij, dok su računala još bila u "pelenama". U to doba se podacima na diskovima pristupalo preko CHS geometrije, koja je krajem osamdesetih zamijenjena LBA adresiranjem. Tada su iskovani i termini koje još uvijek koristimo, puput sektora, bloka, klastera, cilindra.

Često dolazimo u situaciju da prilikom instalacije Windowsa našim korisnicima nemamo odgovarajuće "pogonitelje uređaja", odnosno odgovarajuće drivere. Korisnici rijetko čuvaju medije sa orginalnim driverima ili su oni u međuvremenu zastarjeli, pa ih moramo tražiti po internetu. Posebno nezgodna situacija bude s nekim modelima prijenosnika koji su imali nekoliko tipova grafičkih, mrežnih i bežičnih  kartica, pa traženje postane "mala noćna mora". Kod pretraživanja, moramo filtrirati po zemljama, modelima uređaja itd, a najčešće se svaki driver distriburira pojedinačno i treba ga posebno preuzeti. Najlakša je varijanta kad postoji all-in-one instalacije u jednoj datoteci.