Kada je minus plus

Jedan od problema s kojima se sistemci pri radu u komandnoj liniji susreću je pamćenje silnih parametara brojnih naredbi. Jasno, lako je zapamtiti opcije naredbe koje koristimo svaki dan, ali što s onima koje pokrećemo samo povremeno, na primjer jednom godišnje?

Doduše, uvijek su tu man stranice, ali se češće pouzdamo u pamćenje - a tako možemo pogriješiti. Naime, parametri su ponekad vrlo slični (imaju slično značenje kod različitih naredbi) ili se razlikuju iako pripadaju istom paketu (kada se ssh-om želite spojiti na drugi port morate koristiti "-p", ali kod scp-a je to veliko "-P"). No, ovo nije priča o ssh-u, nego nečem drugom.

Dodavanje paketnog repozitorija nije operacija koju ćete svakodnevno obavljati (a neki možda i nikada). Osim upisivanja adrese u odgovarajućem obliku u sources.list, digitalni ključ repozitorija treba ubaciti u apt-ov keyring (kako bi SecureApt funkcionirao). Nakon skidanja ključa s repozitorija, treba pokrenuti naredbu "apt-key add", te ju tako po sjećanju i pokrećemo:

# apt-key add < repozitorij.com.gpg.key
gpg: can't open `': No such file or directory

Ovo nije rezultat koji smo očekivali. Po sjećanju "smo sasvim sigurni" da naredba apt-key mora primati ključ i preko standardnog input (STDIN-a), zašto neće sada? Probajmo na staromodni način sa pipeom:

# cat repozitorij.com.gpg.key | apt-key add
gpg: can't open `': No such file or directory

Rezultat je isti. Ovdje počinjemo sumnjati da smo sintaksu, koju smo tako samouvjereno primijenili, uopće dobro zapamtili. Nakon još nekoliko iteracija i nekoliko minuta izgubljenog vremena, brza konzultacija manuala pokazuje da treba staviti "-" kao oznaku datoteke, kada želimo proslijediti tu datoteku preko stdina:

# apt-key add - < repozitorij.com.gpg.key

I to je sva magija, a oznaku "-", umjesto imena datoteke, označavajući tako da očekuju ulaz sa stdina, upotrebljavaju i drugi programi. U ovom konkretnom slučaju, nije potrebno ni to, sintaksa je jednostavno:

# apt-key add repozitorij.com.gpg.key

Pouka je: ne treba se previše pouzdati u vlastito pamćenje kod stvari koje ne radimo često. Iako je ovaj slučaj trivijalan i bezazlen, kucanje naredbi napamet može vam napraviti štetu ili barem oduzeti vremena kojeg nikada nema dosta.